Life.
Misli ne biraju gdje će otići, one idu tamo gdje ih srce vodi.
roses:8893

26.03.2018.

Zikret.

U mislima čuvam gomilu neispričanih priča. O Sarajevu, tome kako ćejfim prilikom čitanja, bolesno obraćajući pažnju na svako odštampano slovo. O stvarima koje su odavno utopili u gomili svakodnevnih trivija, ostavljajući ih u životu, ali tek toliko da stidljivo promatraju iza ćoška u šta se pretvorili društvo, gdje su nekada imali koliko-toliko bitnu ulogu. Zombiji srču kafe popraćene malograđanskim tračevima, nerijetko držeći crijeva, koja ih zapljuskuju dimom, gušeći se u tom spletu površnosti. Ljudi su mi daleki, koliko god pokušavao da ih razumijem. Za društvene norme, nepoželjno je i besmisleno objašnjavati kako bi radije ostao kući i čitao, nego se kretao u krugu ljudi kojima je Alhemičar najveće literarno dostignuće, relevantan izvor informisanja Pink i muzički stil šund narodnjačka klika vikendom uz flašu jeftinog piva. Krenuo bih, ali ne znam kuda, kad svaki korak sa sobom nosi zapljuskivanje okoline bespotrebnim informacijama, kojima pokušavaju skrenuti fokus i pažnju sa svih aktuelnih problema. I gdje kod krenem, svi me putevi vraćaju natrag samom sebi, jer ako ništa, bar uvijek imam svoj svijet pod kačketom i nešto sačuvanog novca za novu knjigu. I onu da rijetki nađu rijetke, kad-tad, a onda je dovoljan samo jedan pogled ili jedna riječ, da stekneš utisak kako nekoga poznaješ čitav život. Mislim da živim za vrijeme sa takvim osobama.


Stariji postovi