Life.
Previše je zavisti u ovome svijetu. Kad bi malo više gledali sebe, a ne oko sebe bili bi sretniji.
Roses:6620

22.08.2017.

Uvijek ti pametuju, ali nikad ne slušaš.

Koliko puta misliš da nešto ne možeš, da si slab, da će te odluka neka uništiti i da ćeš uvijek biti ona osoba koja se osjeća kao da je sama na planeti ? Koliko dugo kalkuliraš i dvoumiš se što ćeš i kako sa sobom i životom ? A gdje su sve one odluke koje je trebalo donijeti i u kojima je ulog bio prevelik zalogaj. Koliko noći je bilo neprospavano jer smo previše mozgali o svemu što nas muči u životu... Kako smo uopće preživjeli loše odluke, a kako one dobre i da li smo uopće mogli birati izmedju dobroga i lošega ili smo birali od dva zla manje ? Tko će ga znati.

Smisao našega postojanja jest da umremo jednoga dana, a ne da puno mozgamo i pametujemo. Nisam pametna, nisam nikad ni bila niti želim. Komu uopće treba pamet u svijetu gdje je sreća glavni zgoditak i gdje je biti đubre najbolja osobina. Neka hvala. Život nam nudi pregršt situacija u kojima moramo birati, mozgati, gristi nokte od živaca i vrištati sami na sebe. Svaki izaziv koji nam se postavi mi možemo izgurati jer očito da smo sposobni za to. Stoga, ne budimo budale koje se boje iskočiti iz svakodnevnice i ne osuđujmo se na mjesta, ljude i način života jer mislimo da nismo dovoljno jaki.

Samo hrabro sa vjerom u bolje sutra i sve će biti dobro.

14.08.2017.

a đe ćeš takva ?

Kaže bio u Bosni na urlaubu 13 dana i udebljao se 8 kila. Majketi šta si jeo ? Kamenje ? Možda si ovdje previše šparen pa si tamo trpao u sebe ili ? Daj recept i meni, kakogod. Pojedoh boga oca, a ni grama u mene. Ne može se više to nakupovat koliko se može utrpat u sebe.

Obiđoh pola grada, pojedoh i popih previše, uživah u društvu s tom slučajnom osobom u mome životu i evo zahvalih se nebu na svemu tome. Zapravo tek kad vidiš po gradu sve te bolesne ljude prikovane za kolica i kako se smiju iz srca odma požališ što si cjeli život đubre nezahvalno. Voljela bi da od mene ima neke veće koristi, npr. da mogu tako negdje volontirati i pomagati ali mislim da nemam dovoljno hrabrosti za suočiti se sa tom stranom života. Kad vidiš kako se živi sa manjkom motoričkih sposobnosti i lošim zdravljem onda stvarno imaš i sreće i svega u životu na bacanje. Kapa do poda svim tim divnim ljudima i onima koji ih drže na životu.

Opet gladna. Prokletinjo !

09.08.2017.

Jebi se živote, jebi !

Ima često tih dana kada se sve krene kotrljat nizbrdo. Jedno vrijeme idem naprijed, guram ovaj život i sve u njemu uzbrdo. I tako sve dok se ne ponadam da je sve to moje guranje možda urodilo plodom i da ću se dohvatiti ravnine, neke sigurnosti koja mi non stop izmiče. Evo ponadala sam se opet toj ravnini, sigurnosti, ponadala sam se u nadu. Nisam stigla ni biti svjesna silnog nadanja i evo već mi je krenulo nizbrdo, opet. Kotrlja se sve moje nazad, svi moji napori i sve ono što sam teškom mukom gurala na sigurno. Kočim, nedam da sve završi na dnu, mučim se, guram opet naprijed i vrištim, bijesna sam. Idi u kurac ! Šutnem to sve još dalje i dignem ruke. Krenut će me već. Zar ne može biti neka ravnoteža, neka umjerenost da nije ni previše dobro ni previše loše ? Očito da ne može. Valjda je život sastav ili totalne sjebanosti ili totalne sreće, ono između ne postoji. Tako je i sa onima koji imaju para, daj im još a oni koji nemaju njima ni ne treba. Toliko nepravde, zlobe i svega ima da se zapitam kako upoće podnosim biti okružena takvim osobama.

Jučer mi se kolegica rasplakala i razbolila za sekundu na poslu. Valjda ju živci pojeli. Kaže da ju posao ubija psihički, da nema nikoga komu bi rekla kako se osjeća a da se to okolo neće razglasit na neki drugi način. Valjda ju bole sva ta podsmjehivanja okolo, izigravanja prijatelja, ubija ju biti dežurni krivac, ne želi svima ugađati dok pri tome sebi najviše šteti. I eto uvijek mene dopadne tuđe "otvaranje" duše. Sve skupa žao mi je takvih osoba i tužno mi je gledati kad netko ništa ne poduzima da se zaštiti, da se bori za sebe i ono do čega mu je stalo. Svi imaju oči i svi su takvi da traže onu slabu kariku koju bi lomili i na kraju slomili. Nažalost takvi smo mi ljudi.

Ostani ležeti koliko god ti je potrebno za skupiti snagu, ali se nakon toga uspravi, jebi im mater i nastavi dalje jači i pametniji. Evo po ne znam koji put opet sam zahvalna jeziku i ponašanju.



03.08.2017.

sumnjam, dakle postojim

Jezik. To je zajeban dio tijela, najzajebaniji od organa. Još je zajebanija komunikacija pomoću njega.

Evo pročitah neke stvari od Vedrane Rudan i pomislih si luda žena, baš onakva kakve ja volim, bez dlake na jeziku. Volim čitati stvari koje se pišu sa velikom dozom iskrenosti, sarkazma i svega onoga što je potrebno današnjem svijetu da otvori oči. Često se susretnemo s velikom većinom s kojima ulazimo u neke glupe konflikte, a sve zato jer mi shvaćamo funkciju jezika dok se ovi drugi prave kako su željni i sposobni za istinu. Cijenim mišljenja pa kakva god bila samo da su iskrena. Ne volim zamotavanja u fine šarene laži, jer svako zamotavanje se na kraju ipak mora odmotati.

Kad mi udijele riječi poput neodgoja, bahatosti, sarkazma i bezobrazluka samo se nasmiješim. Valjda je svima lakše ako se prvo odgajanje spomene, jer eto najlakše je okriviti roditelje za postupke svoje djece. Iz svoga iskustva mogu reći da je sa mojim odgojem sve u najboljem redu. Bahata i bezobrazna vjerojatno jesam jer na sebe nedam, ja sam sebi bog i batina. A što se tiče sarkazma i na njemu sam zahvalna, jer tko bi se inače borio sa glupom sadašnjicom i svim onim "velikim" mozgovima u njoj. To je zapravo najjednostavniji način za reći istinu onome tko ju ne želi čuti.

Sve u svemu tko je iskren naći će već načina za iznijeti svoje mišljenje pa kakvo ono bilo, a ostalo je problem onih drugih koji slušaju.



01.08.2017.

soba u kojoj ležiš nije tvoja soba

Još malo rođendan. Još malo i taj moj dolazak kući, tamo gdje volim biti više nego bilo gdje na svijetu. U onome svome malome krugu mira, spokoja i ljubavi. Nedam taj krug nikome, ne puštam nikoga u njega jer to je samo moje i tako će ostati. Pokušavam izbjeći silna obilaženja ljudi no ne polazi mi za rukom. Najgore je što ću vjerojatno biti primorana posjetiti one koje ne želim vidjet, a one koje bih voljela vidjeti ću preskočiti. Nemam želja, ne želim poklone, ništa mi ne treba..samo onaj osjećaj kad si na svome. Još malo. Jesam li to počela odbrojavati ili ? S vremenom nemam problema, proleti a da se ne okrenem. To je odlično, zar nije ?

Jedva čekam da pokupujem knjiga i knjiga, to je ono što mi najviše fali ovdje. Sedam mjeseci je iza mene. Sedam meni kratkih mjeseci, a proći će ih tko zna koliko još. Jučer mi se javih bivša šefica, kaže još se uvijek nada da ću se vratiti. Vidjeh i ja da se promijenilo dosta toga tamo, ima nade za njih, čak i obećavaju. Ne znam. Jednoga dana se možda i vratim, more nikada ne bih odbila..a i tamo je dosta ljudi koje volim. Ne planiram više, sad samo živim i čekam nova jutra.



30.07.2017.

life is a journey

Često čitam kako se trebamo osamostaliti, kako trebamo štedjeti, trebamo se naučiti nekim novim stvarima koje su zapravo naša svakodnevnica i tako dalje i dalje. Samostalna sam već od svoje sedamnaeste godine, ne jer nemam roditelje ili da se ne brinu o meni već isključivo zbog svih napora koje su ulagali u mene ja sam odlučila uzvratiti im i zahvaliti. Nisam poput većine završila željenu školu, nisam ni na fakultet išla, nisam dobivala mjesečni džeparac pa ga trošila na šminku i robicu, nisam imala zahtjeve i prohtjeve koje većina ima,ni svoju sobu nisam imala već sam ju dijelila sa bakom, nisam imala mobitel sve do osmoga razreda i to sam ga za krizmu dobila, laptop sam tek u srednjoj dobila i to polovni samo da mogu napisati maturalni rad..da ne pričam o markama koje se danas nose, jer svoje prve original starke sam kupila od prve plaće i svaki put kad ih pogledam i obujem cijenim sebe. Kad pogledam unazad dosta toga nisam imala, ali znam čega jesam..ljubavi i potpore od roditelja, bake i brata. Ne trebam ni pričati da sam od završetka srednje svugdje po malo živjela, većinu vremena sama i u nepoznatome, no sada evo čak i u drugoj državi. Često čujem komentare u kojima mi kažu da bi njima život daleko od kuće, obitelji, prijatelja bio nezamisliv i za ne izdržati. Nikada zapravo tako o tome nisam razmišljala, jednostavno bih živjela u nekome gradu i bilo bi mi sasvim dobro samoj. Sve sam preživjela i mislim da je najbitnije koliko čovjek ima vjere u samoga sebe, a očito mi vjere, tvrdoglavosti i upornosti u životu ne fali. Zahvalna sam svojoj obitelji što su mi "usadili" prave vrijednosti, što su me naučili da život nije što više imaš pa da bolje potrošiš i da se uspoređuješ sa drugima oko sebe, da težiš za nečime što ni ti ni tvoj novčanik ne možete dosegnuti..hvala tati što me je puštao među svoj alat i što batina nisam dobila za sve one izgubljene stvari, ali eto da nije toga bilo danas bi vjerojatno bila kao i ostale cure koje sve dijele na muške i ženske poslove. Hvala i tebi mama što si me maltretirala sa onim svim čišćenjima, kućanskim poslovima pa čak i onim vrtom. Bako tebi hvala što si me za života voljela i što si bila najbolja baka koju itko može poželjeti, a također znam da me i dalje paziš s boljeg mjesta. Braco tebi hvala što postojiš, jer da te nema točno ne znam tko bi mi mogao čupat živce tako lijepo kao ti.

Bez obzira u kojem gradu, državi ili kontinetu bili bitno je samo ono da znate za što se borite tamo daleko i da cijenite svoj trud i sve ono teško stečeno. Ne gubite one vrijednosti koje su usađene u vas, jer niti jedan novac od vas neće učiniti čovjeka ukoliko nema te čovječnosti u vama.



27.07.2017.

vikni na sebe

Zašto imamo prevelika očekivanja i od nas samih, od života i od ostalih ljudi ? Zašto nam je potrebna sitnica, jedna obična riječ da naši mozgovi od toga odmah stvore veliku misao, priču ili laž ? Zašto smo u stanju svaki dan iznova vrtiti neki film i nadati se boljem završetku, kad ruku na srce i onako znamo da je stvarnost drugačija.. Zašto na kraju krajeva bivamo razočarani kad smo od samoga početka znali kakav kraj će biti, a ono najgore, zašto nas takav završetak uopće boli kad se sve znalo i prije nego je tako završilo ? Čemu ta nada, čemu sve to ? Zašto se i drugi dio nas ne pomiri s realnošću nego nas još pravi budalom, sanjarskom budalom koja na kraju biva razočarana.. Ne razumijem kako mi kao jedna cjelina zapravo imamo bezbroj cjelina u nama, cjelina koje se nikad ne slože sve skupa nego ih je uvijek par za i protiv nečega. Koliko puta pričaš sam sa sobom i boriš se sa svim što dopire iz tvoje dubine, vodiš bitke sa samim sobom i na kraju ih gubiš.. Kako je to uopće moguće ? Kako čovjek dođe do toga ? Jesam li ja luda ? Da li ja jedina vodim bitke sa samom sobom i iste te bitke gubim ili na jedvite jade dobijem..i da li su i drugima te pobjede nekada gorkoga okusa ? Ne sjećam se da sam ikada donijela odluke, a da se sve živo i neživo u meni nije posvađalo. Koliko sad sve ovo zapravo glupo zvuči, smiješno i u jednu ruku zabrinjavajuće. Mi smo zapravo jedna glupava stvorenja, puna nade i snova a rijetko realnosti. Živimo cijeli život vodeći neke bitke koje uopće nemaju smisla, ne mirimo se sa drugačijim završetkom od onoga koje je naš mozak iscenirao pa uz sve to nađemo se kako pljujemo po životu i drugima, a znamo jako dobro da smo mi jedini krivac..no valjda je bolje tako živjeti i tješiti se. Koliko god se nekad borim sa svakim glasom u meni i pokušavam si jasno dočarat što i kako zapravo mora biti, ipak se nekad zajebem i donesem krivu odluku..a od početka sam itekako znala da je kriva, no valjda je to smisao postojanja čovjeka..da sam sebe zajebava.



26.07.2017.

you're more then the mistakes you've made

Lakše je živjeti kad drugi oko tebe ne znaju kako ti je zapravo. I onako je došlo vrijeme da si u svojoj nesreći uvijek sam, jer nikad ne znaš tko iz prikrajka vreba da se tomu raduje i još više našteti. Nikada nisam baš previše iznosila emocije u javnosti, sve se to potiskivalo i vrištalo u meni dok mi je na licu bio samo smiješak. Nitko ne zna da se ista ta osoba svaki mjesec na određeni datum lomi u bezbroj komadića i ponovno sastavlja u tišini. Lakše je tako jer te onda nitko ništa ne pita, ne moraš objašnjavati zašto je tako, a ni oni ne moraju glumiti kako im je stalo i kako znaju rješenje tvojih problema. Budimo realni da u današnje vrijeme svatko se vrti samo oko sebe, jer na kraju krajeva mi smo oni koji si trebamo biti najbitniji. Upravo zato jer su svi nezainteresirani većinu vremena provedemo u svojoj tišini.

Meni jako draga osoba je došla do toga da želi prekinuti svoj brak, uzeti svoje dijete i otići što dalje od svih. Ovako zvuči kao luda majka i supruga koja će djetetu uskratiti oca uz kojega je to isto dijete itekako vezano. Isto tako neki bi rekli da je ona zasigurno neka glupača koja nije zahvalna svome mužu i svemu što joj je pružio pa je sigurno našla nekoga ljubavnika, jer na kraju krajeva sve smo mi žene od rođenja obilježene kao kurve. Svašta će ljudi reći ako ta ista žena jednoga jutra spremi kofere i uzme sina za ruku pa pođe u nepoznato. A zašto će to ljudi reći ? Zato jer nikome nije stalo da sasluša tuđe probleme nego je uvijek najlakše pljunuti koju lošu jer na kraju svi se vole praviti pametni i odjednom svi sve znaju, a s tobom ni riječi nisu prozborili. Selo je i onako uvijek jače od pojedinca, a priče ko' priče lete brzinom munje.

Bilo kako bilo ja kažem da uzme to svoje dijete i krene dalje sa životom dok je mlada. Većina joj govori da to ne radi djetetu, a otatak kaže da se ne želi mješati u njihov mrak da danas sutra nebi bilo. Nema života u kojemu živiš s nekime tko crpi sve dobro iz tebe. Kakav je to muž koji samo bude doma, koji ništa ne želi raditi, koji nigdje s tobom ne želi poći i koji je cijelo vrijeme bio velika prevara dok nisi upala u njegovu mrežu. Slobodno ću se izraziti da je lik totalni idiot bez obzira što mi je rod. Da mi je i brat isto bi rekla. Svaki put me rastuži kad čujem da je ona sve gore i gore, da joj ubija svaku volju za životom..a onda mi je još gore kad čujem da taj mali ne želi ni čuti da je odvojen od oca. Ne kažem da djecu treba odvajati od roditelja i uništavati im tako djetinjstvo, ali trebamo misliti na budućnost i taj dan kad će isti taj mali dječak odrasti i shvatiti da brak njegovih roditelja nikad nije ni postojao. Hoće li taj isti dječak pitati svoju majku zašto je bila glupa i sve to trpjela i ono najbitnije, hoće li joj uopće zahvaliti na takvoj žrtvi ? Ništa se ne može znati ukoliko se ne proba. Već si draga dosta izgubila, ako izgubiš sebe ima li taj tvoj život smisla ?

Uvijek imamo izbora čak i onda kad mislimo da smo došli do zida. Na nama je da odlučimo koliko uporno nešto želimo i da vjerujemo u bolje sutra.



25.07.2017.

mala sa stepenica

Valjda u životu stvarno tako bude da je sve sa razlogom. Ne vjerujem u sudbinu i slične stvari, ali mislim da nečega ipak u tomu svemu ima.

Zašto ne postoji to da možemo pobjeći od nečega ili nekoga bez da nas to neće kad-tad dočekati i šutnuti nazad na ono mjesto s kojega smo pobjegli od istih ? Imam osjećaj da se vraćam na sve one nedovršene stvari iz prošlosti..na rečenice koje sam trebala izreći a nisam, na postupke o kojima sam trebala više promisliti, na ljude koji su tada mislili da zaslužujem najgore, a danas se javljaju uredno kao da svaki dan kavu zajedno pijemo. Na puno toga se vraćam, ne svojom voljom nego valjda s tim gore navedenim razlogom. Sada se karte ponovno bacaju, naučila sam pravila igre, a pravila su ta da pobjeđuju samo oni koji znaju dobro blefirati i iz čijega pogleda ne možeš apsolutno ništa pročitati.

Ako se već moram vraćati u prošlost onda sam očito spremna dovršiti započeto, baciti te karte koje sam čuvala u rukavu sve ove godine i koračati u budućnost sa pobjedom u rukama. Ako je to taj razlog moga vraćanja i ponovnoga prolaženja svega onoga od čega sam bježala, onda sam spremna da zaigramo karte sudbine, iste one u koju ne vjerujem. Daj da bacim što imam pa da konačno završim s time. Da osjetim tu pobjedu, da ugledam kako im se na licu mijenjaju oblici dok se muče sa moga nešto pročitati. Ako ništa evo vjerujem u onu da tko čeka i dočeka. Dokaz za to je da sam i ja nakon tri tjedna druge smjene dočekala čak dva dana prve.



16.07.2017.

neću da se vratim

Ono kad ronite na poslu i u svoj toj gužvi otvoriš na brzaka konvektomat koji vrišti da su paprike pečene..nisi ga ni otvorila a već se svi mogući alarmi upalili i u roku dok si "reko keks" stvorili se vatrogasci, policija i hitna.. Majkemi da sam znala da su paprike tak zajebane za te alarme točno bi ignorirala ono pištanje. Sljedeći put ne budem te sreće pa možda pljunem kojih 800 evrića zbog izlaska vatrogasaca. hahaha sve u svemu krasan dan jučer bio...i taman kad sam se u "gluvo" doba noći vraćala u stan još mi i crna mačka pređe preko puta, ne jednom nego 3 puta čisto da potvrdi... Oke nisam baš od onih koji su praznovjerni al' ono čisto reda radi da spomenem..

Skoro gotov još jedan radni tjedan. Tko zna čeka li me i u sljedećem niz drugih smjena.......I hope not !

12.07.2017.

nikad pa ni tad

"Opraštanje je čin kojim se osoba oslobađa od mržnje i srdžbe potaknute nepravdom ili štetom koju je izazvala neka ina osoba."

Kažu da ostaneš zarobljen u prošlosti ukoliko nisi spreman pružiti ruku pomirenja. Isto tako kažu da veliki opraštaju i da je oprost ispravna stvar za nas kako bi nam savjest bila mirna i kako bi krenuli dalje sa životom.

Što se mene tiče mogu oni pričati što žele jer ja ne opraštam. Ne zato jer ne mogu, jer nisam velika ili dobra osoba već upravo zato jer sam dobra i neću se ponižavati pred onima koji su mi namjerno i svjesno nanijeli zlo. Ne postoji oprost koji bi moju savjest učinio mirnom, jer od samo pomisli da nekome oprostim sva sranja koja mi je učinio odmah mi živci prorade. Ako sam ja kriva ispričati ću se jer čovjek sam, no na tebi je jel želiš to prihvatiti ili ne. Ako je stvarno velika stvar ne očekujem ništa jer svjesna sam sebe i svojih djela. Ne kažem da se ne može desiti svakome da nekoga slučajno povrijedi i da on bude povrijeđen. Svi oni koji su tražili oprost koji nisu zalužili nisu ga dobili, niti će ikada za moga života. Sa savjesti nemam problema niti se ikada sjetim tih kojima "dugujem", a što se tiče onoga da ostanemo zarobljeni u prošlosti ni to nije istina. Odavno sam krenula živjeti bez da se osvrćem za sobom i onima koje sam izbacila iz sadašnjosti.

Kakav si ti to čovjek koji ideš nekome uništavati život sa ciljem da bi se ti bolje osjećao ? Kako li spavaš noćima kad nekome naneseš nepravdu ? Da li si ponosan na sebe jer si nekome sjebao sve ono što je gradio od kad zna sebe ? Što je sa onim kad ga psihički i fizički sjebeš ? Da ne pričam o onome kad ga javno blatiš pred drugima i lažeš toliko dobro da i ta osoba počne lagat samo da prestanu priče ?! Ne možeš takve stvari raditi i očekivati da će osoba koju si pravio glupom, ismijavao i zabijao noževe u leđa samo tako oprostiti i da će ti uopće oprositi !

Podržavam sve one koji nikada neće oprostiti nepravdu jer se to ni ne treba opraštati. Ne treba vas biti briga tko će što misliti o vama jer samo oni pravi ljudi će stati uz vas i stisnuti vam ruku, jer oni znaju kroz što ste prošli i oni će znati da bi vas taj oprost opet vratio na dno s kojeg ste se jedva ustali. Ne opraštamo ovakve vrste nepravde, a što je sa onima gorima.

Nepravda nad čovječanstvom. Jučerašnja Srebrenica i svi ti datumi koji nas podsjete da su nam životi odavno sjebani. Ljudi nikada nebi trebali opraštati uništavanje života. Svi ratovi koji su vođeni su sjebali ljude do kraja života. Koliko samo boli leži u svim tim ljudima koji su proživjeli pakao, kojima su uzeli najmilije, kojima su uništili snove i rodna mjesta, kojima su ubili svaku želju za boljim sutra. Zar vi "dobri" i "mudri" ljudi očekujete da ti isti ljudi pruže ruke onima koji su im uzeli SVE sa upravo tom namjerom ? Da se oprosti sav taj rat, ubojstva, istrebljenja, nestanci i doživotna traganja, bol i neprospavane noći ? Sumnjam da itko može dati oprost onima koji su im uništili sve i koji to dan-danas niječu i imaju muda sprdati se i pljuvati po njihovoj boli i još im trljaju sol na ranu. Ne. Oprost se takvima ne daje, takve proklinješ dok si živ i proklinješ sebe jer moraš živjeti u svijetu gdje nepravda urliče, a nitko ju ne želi čuti.



10.07.2017.

nikada neću biti žena svojih godina

Kada sam bila mala tj. mlađa (bolje zvuči mlađa, jer u manjini sam i dan-danas) uvijek su mi godine poslije dvadesete zvučale tako odraslo. Tada sam mislila da čim pređeš dvadesetu znaš što želiš od sebe i života. Smatrala sam da ključ odrastanja leži u tome da kad završi proces sazrijevanja i počne ona ozbiljnost dvadesetih da ću raditi posao koji volim, da ću biti okružena dobrim ljudima koji će me cijeniti i biti mi iskreni prijatelji. Mislila sam valjda da ću i ja imati tu osobu za koju ću odlučiti da je ona prava i naposljetku da će to biti osoba s kojom ću htjeti provesti svoj život, pa onda na kraju da ću i ja jednoga dana imati obitelj i sve ono što će me usrećivati u starosti i što će me činiti potpunom kad se okrenem iza sebe da sagledam svoj život kao cjelinu.

Danas sam malo starija, više zrelija i definitivno više nisam ljubitelj bajki. Za koji mjesec bit će četiri godine kako sam prešla prag dvadesete. Prešavši taj prag prešla sam i sve te misli koje sam imala kao mlađa. Ništa od toga ne vrijedi za mene. Posao koji radimo da preživimo ovo vrijeme koje je došlo nije posao koji ćemo ikada zavoljeti, isto tako nećemo biti okruženi ljudima punima potpore i prijateljstva jer zavist je zajebana stvar. Imati ćeš tih par osoba koje ćeš moći nabrojati na prste jedne ruke i biti ćeš zahvalan na njima jer znaš da su oni pravi. Također ne znači da ako si u vezi bio pet godina i ako je sve bilo dobro da ćeš biti sretan ako dobiješ ponudu za brak, naprotiv nakon tako nečega ozbiljnoga analiziraš cijelu vezu i sebe i njega i onda shvatiš da niste jedno za drugo i da još uvijek nisi spreman na sve te pizdarije odrastanja pa prekineš vezu jer danas misliš da si i dalje suviše mlad da dopustiš da te netko strpa u kavez.

Drago mi je što ništa nije onako kako sam nekada mislila. Bilo bi to previše dosadno za mene. Godine nas uče da se borimo sa sadašnjošću i da budućnost dočekamo otvorenih očiju, pa prema tome nemojmo žmiriti i zavaravati i sebe i ostale da sve mora biti onako kako nam netko drugi zacrta. Živimo život za sebe i donesimo odluke iza kojih ćemo i stajati. Kada sada pogledam iza sebe ja sam zadovoljna i previše. Zahvalna sam na ovome što imam jer meni je dovoljno da budem sretna. Ne žalim za izgubljenim prijateljima, prekinutom vezom i svim tim odlukama koje sam donijela da bi mi bilo bolje danas.

Umjesto da se osjećam starije ja se osjećam kao da ću tek sad u srednju krenuti, a bogami tako nekako i izgledam.



06.07.2017.

nježan cvijet nije nježan zauvijek

Ustadoh u 6.15. onako bez po muke, ma da čovjek riječ kaže. Tuširanje, kava i onda onih pola sata tišine i gledanja u zid ispred sebe kao da sam paralizirana. Idem na posao sa slušalicama u ušima, sunce sija koda je ljeto e, a ljudi sve nešto užurbani i nervozni. Imam vremena koliko mi duša želi pa se okrećem oko sebe i gledam sve te budale pa se smijem jer eto može mi se. Vjerojatno me gledaju kao neku čudakinju, jer tko se u 7 još smije sam sa sobom. Imam taj svoj svijet i sve to u njemu što mi neda da budem drugačija, nesretna..pronašla sam se napokon. I mrzim kad se netko zagleda u mene, najradije bih da sam nevidljiva...pogotovo ovdje. Možda sam luda ali u cijeloj toj gužvi do posla baš uživam u muškim parfemima. Također mislim da psi i mačke kasnije kad idem doma uživaju u mome "parfemu" kuhinjskoga smrada. I jebale vas salate pa pasete ih ko krave, ajme meni. Samo da izguram ljeto i sve te urlaube koje više ni bog otac ne može pohvatat. Puj bando švapska.



05.07.2017.

Kasne pizdarije

Neće san na oči. Ništa novoga ako ćemo iskreno. Gledam mjesec i sve one sjajne zvijezde. Eto ni sama ne znam zašto oduvijek volim to nebo i tu spokojnost u kasne sate kad se primaknem prozoru da udahnem zrak, čujem tišinu i osjetim dubinu noći. Valjda volim gledati nebo i nadati se da će se čuti negdje u njemu sva moja moljakanja. Prije svega želim da me ona čuje, da zna da nema dana kada je se ne sjetim i ne promislim o drugačijem završetku. Lijep je osjećaj gledati sva ta svjetla u daljini, slušati svu tu tišinu noći i osjećati se dobro. Dan je bio dobar, slobodan i u dobrome društvu. Moram priznat da bi se i ja sad najradije spremila pa krenula skupa sa prijateljem svojoj kući. Fali mi more i sve ono što sam živjela zadnjih pet godina. Uvijek ću reći da mi novci nisu bitni jer uvjerena sam da samo s njima nikad neću biti u potpunosti zadovoljna. Treba čovjek raditi ali ne se samo na novac bazirati. Evo me bubamara napada. Leti na svjetlost mobitela. A gdje me nađe u ovo doba jadna ne bila. Idem bubašvarbu pustit van i bacam se na spavanje..treba sutra opet odmarat.



27.06.2017.

when they say you can, then you have to.

Vratih se unazad malo na postove i skužih da su nekako depresivni. A u meni ni d od depresije. Uglavnom, pobrisah to i rekoh si ajmo drugim putem.

Naletih na sliku od macaronsa i sjetih se svoje Luce i onih kojih sam pravila za njen rođendan. Ajme koliko muke i vremena ti to malo slatko čudo oduzme, a nestane za sekund. pih. Ako nastavim biti ovdje gdje jesam i ovako raditi i zarađivati možda ostvarim ludu ideju da si doma kupim stan. Možda neću tamo živjeti ali makar bi imala nešto svoje i zapravo ne mogu dočekati da uredim po svome ukusu. I uvijek ga možeš dat u najam jer je hvala bogu učiteljski u gradu. Hm. Vidjet ćemo sve ali ideja mi zapravo uopće nije loša kad znam da za male pare mogu to ostvarit. Previše budalaština ili ? Ma ne. Sviđa mi se kako razmišljam.



15.12.2016.

20414.

Ne bira se ljubav kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebesnim pismenima. Niti se oduprijeti možeš, niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tuđi san usnuti, niti okom drugim vidjeti.

Voljela bih da si ovdje Mirišljavko moja. Nije Božić bez tvoje sarme.