Life.
Previše je zavisti u ovome svijetu. Kad bi malo više gledali sebe, a ne oko sebe bili bi sretniji.
Roses:6306

26.07.2017.

you're more then the mistakes you've made

Lakše je živjeti kad drugi oko tebe ne znaju kako ti je zapravo. I onako je došlo vrijeme da si u svojoj nesreći uvijek sam, jer nikad ne znaš tko iz prikrajka vreba da se tomu raduje i još više našteti. Nikada nisam baš previše iznosila emocije u javnosti, sve se to potiskivalo i vrištalo u meni dok mi je na licu bio samo smiješak. Nitko ne zna da se ista ta osoba svaki mjesec na određeni datum lomi u bezbroj komadića i ponovno sastavlja u tišini. Lakše je tako jer te onda nitko ništa ne pita, ne moraš objašnjavati zašto je tako, a ni oni ne moraju glumiti kako im je stalo i kako znaju rješenje tvojih problema. Budimo realni da u današnje vrijeme svatko se vrti samo oko sebe, jer na kraju krajeva mi smo oni koji si trebamo biti najbitniji. Upravo zato jer su svi nezainteresirani većinu vremena provedemo u svojoj tišini.

Meni jako draga osoba je došla do toga da želi prekinuti svoj brak, uzeti svoje dijete i otići što dalje od svih. Ovako zvuči kao luda majka i supruga koja će djetetu uskratiti oca uz kojega je to isto dijete itekako vezano. Isto tako neki bi rekli da je ona zasigurno neka glupača koja nije zahvalna svome mužu i svemu što joj je pružio pa je sigurno našla nekoga ljubavnika, jer na kraju krajeva sve smo mi žene od rođenja obilježene kao kurve. Svašta će ljudi reći ako ta ista žena jednoga jutra spremi kofere i uzme sina za ruku pa pođe u nepoznato. A zašto će to ljudi reći ? Zato jer nikome nije stalo da sasluša tuđe probleme nego je uvijek najlakše pljunuti koju lošu jer na kraju svi se vole praviti pametni i odjednom svi sve znaju, a s tobom ni riječi nisu prozborili. Selo je i onako uvijek jače od pojedinca, a priče ko' priče lete brzinom munje.

Bilo kako bilo ja kažem da uzme to svoje dijete i krene dalje sa životom dok je mlada. Većina joj govori da to ne radi djetetu, a otatak kaže da se ne želi mješati u njihov mrak da danas sutra nebi bilo. Nema života u kojemu živiš s nekime tko crpi sve dobro iz tebe. Kakav je to muž koji samo bude doma, koji ništa ne želi raditi, koji nigdje s tobom ne želi poći i koji je cijelo vrijeme bio velika prevara dok nisi upala u njegovu mrežu. Slobodno ću se izraziti da je lik totalni idiot bez obzira što mi je rod. Da mi je i brat isto bi rekla. Svaki put me rastuži kad čujem da je ona sve gore i gore, da joj ubija svaku volju za životom..a onda mi je još gore kad čujem da taj mali ne želi ni čuti da je odvojen od oca. Ne kažem da djecu treba odvajati od roditelja i uništavati im tako djetinjstvo, ali trebamo misliti na budućnost i taj dan kad će isti taj mali dječak odrasti i shvatiti da brak njegovih roditelja nikad nije ni postojao. Hoće li taj isti dječak pitati svoju majku zašto je bila glupa i sve to trpjela i ono najbitnije, hoće li joj uopće zahvaliti na takvoj žrtvi ? Ništa se ne može znati ukoliko se ne proba. Već si draga dosta izgubila, ako izgubiš sebe ima li taj tvoj život smisla ?

Uvijek imamo izbora čak i onda kad mislimo da smo došli do zida. Na nama je da odlučimo koliko uporno nešto želimo i da vjerujemo u bolje sutra.



25.07.2017.

mala sa stepenica

Valjda u životu stvarno tako bude da je sve sa razlogom. Ne vjerujem u sudbinu i slične stvari, ali mislim da nečega ipak u tomu svemu ima.

Zašto ne postoji to da možemo pobjeći od nečega ili nekoga bez da nas to neće kad-tad dočekati i šutnuti nazad na ono mjesto s kojega smo pobjegli od istih ? Imam osjećaj da se vraćam na sve one nedovršene stvari iz prošlosti..na rečenice koje sam trebala izreći a nisam, na postupke o kojima sam trebala više promisliti, na ljude koji su tada mislili da zaslužujem najgore, a danas se javljaju uredno kao da svaki dan kavu zajedno pijemo. Na puno toga se vraćam, ne svojom voljom nego valjda s tim gore navedenim razlogom. Sada se karte ponovno bacaju, naučila sam pravila igre, a pravila su ta da pobjeđuju samo oni koji znaju dobro blefirati i iz čijega pogleda ne možeš apsolutno ništa pročitati.

Ako se već moram vraćati u prošlost onda sam očito spremna dovršiti započeto, baciti te karte koje sam čuvala u rukavu sve ove godine i koračati u budućnost sa pobjedom u rukama. Ako je to taj razlog moga vraćanja i ponovnoga prolaženja svega onoga od čega sam bježala, onda sam spremna da zaigramo karte sudbine, iste one u koju ne vjerujem. Daj da bacim što imam pa da konačno završim s time. Da osjetim tu pobjedu, da ugledam kako im se na licu mijenjaju oblici dok se muče sa moga nešto pročitati. Ako ništa evo vjerujem u onu da tko čeka i dočeka. Dokaz za to je da sam i ja nakon tri tjedna druge smjene dočekala čak dva dana prve.



16.07.2017.

neću da se vratim

Ono kad ronite na poslu i u svoj toj gužvi otvoriš na brzaka konvektomat koji vrišti da su paprike pečene..nisi ga ni otvorila a već se svi mogući alarmi upalili i u roku dok si "reko keks" stvorili se vatrogasci, policija i hitna.. Majkemi da sam znala da su paprike tak zajebane za te alarme točno bi ignorirala ono pištanje. Sljedeći put ne budem te sreće pa možda pljunem kojih 800 evrića zbog izlaska vatrogasaca. hahaha sve u svemu krasan dan jučer bio...i taman kad sam se u "gluvo" doba noći vraćala u stan još mi i crna mačka pređe preko puta, ne jednom nego 3 puta čisto da potvrdi... Oke nisam baš od onih koji su praznovjerni al' ono čisto reda radi da spomenem..

Skoro gotov još jedan radni tjedan. Tko zna čeka li me i u sljedećem niz drugih smjena.......I hope not !

12.07.2017.

nikad pa ni tad

"Opraštanje je čin kojim se osoba oslobađa od mržnje i srdžbe potaknute nepravdom ili štetom koju je izazvala neka ina osoba."

Kažu da ostaneš zarobljen u prošlosti ukoliko nisi spreman pružiti ruku pomirenja. Isto tako kažu da veliki opraštaju i da je oprost ispravna stvar za nas kako bi nam savjest bila mirna i kako bi krenuli dalje sa životom.

Što se mene tiče mogu oni pričati što žele jer ja ne opraštam. Ne zato jer ne mogu, jer nisam velika ili dobra osoba već upravo zato jer sam dobra i neću se ponižavati pred onima koji su mi namjerno i svjesno nanijeli zlo. Ne postoji oprost koji bi moju savjest učinio mirnom, jer od samo pomisli da nekome oprostim sva sranja koja mi je učinio odmah mi živci prorade. Ako sam ja kriva ispričati ću se jer čovjek sam, no na tebi je jel želiš to prihvatiti ili ne. Ako je stvarno velika stvar ne očekujem ništa jer svjesna sam sebe i svojih djela. Ne kažem da se ne može desiti svakome da nekoga slučajno povrijedi i da on bude povrijeđen. Svi oni koji su tražili oprost koji nisu zalužili nisu ga dobili, niti će ikada za moga života. Sa savjesti nemam problema niti se ikada sjetim tih kojima "dugujem", a što se tiče onoga da ostanemo zarobljeni u prošlosti ni to nije istina. Odavno sam krenula živjeti bez da se osvrćem za sobom i onima koje sam izbacila iz sadašnjosti.

Kakav si ti to čovjek koji ideš nekome uništavati život sa ciljem da bi se ti bolje osjećao ? Kako li spavaš noćima kad nekome naneseš nepravdu ? Da li si ponosan na sebe jer si nekome sjebao sve ono što je gradio od kad zna sebe ? Što je sa onim kad ga psihički i fizički sjebeš ? Da ne pričam o onome kad ga javno blatiš pred drugima i lažeš toliko dobro da i ta osoba počne lagat samo da prestanu priče ?! Ne možeš takve stvari raditi i očekivati da će osoba koju si pravio glupom, ismijavao i zabijao noževe u leđa samo tako oprostiti i da će ti uopće oprositi !

Podržavam sve one koji nikada neće oprostiti nepravdu jer se to ni ne treba opraštati. Ne treba vas biti briga tko će što misliti o vama jer samo oni pravi ljudi će stati uz vas i stisnuti vam ruku, jer oni znaju kroz što ste prošli i oni će znati da bi vas taj oprost opet vratio na dno s kojeg ste se jedva ustali. Ne opraštamo ovakve vrste nepravde, a što je sa onima gorima.

Nepravda nad čovječanstvom. Jučerašnja Srebrenica i svi ti datumi koji nas podsjete da su nam životi odavno sjebani. Ljudi nikada nebi trebali opraštati uništavanje života. Svi ratovi koji su vođeni su sjebali ljude do kraja života. Koliko samo boli leži u svim tim ljudima koji su proživjeli pakao, kojima su uzeli najmilije, kojima su uništili snove i rodna mjesta, kojima su ubili svaku želju za boljim sutra. Zar vi "dobri" i "mudri" ljudi očekujete da ti isti ljudi pruže ruke onima koji su im uzeli SVE sa upravo tom namjerom ? Da se oprosti sav taj rat, ubojstva, istrebljenja, nestanci i doživotna traganja, bol i neprospavane noći ? Sumnjam da itko može dati oprost onima koji su im uništili sve i koji to dan-danas niječu i imaju muda sprdati se i pljuvati po njihovoj boli i još im trljaju sol na ranu. Ne. Oprost se takvima ne daje, takve proklinješ dok si živ i proklinješ sebe jer moraš živjeti u svijetu gdje nepravda urliče, a nitko ju ne želi čuti.



10.07.2017.

nikada neću biti žena svojih godina

Kada sam bila mala tj. mlađa (bolje zvuči mlađa, jer u manjini sam i dan-danas) uvijek su mi godine poslije dvadesete zvučale tako odraslo. Tada sam mislila da čim pređeš dvadesetu znaš što želiš od sebe i života. Smatrala sam da ključ odrastanja leži u tome da kad završi proces sazrijevanja i počne ona ozbiljnost dvadesetih da ću raditi posao koji volim, da ću biti okružena dobrim ljudima koji će me cijeniti i biti mi iskreni prijatelji. Mislila sam valjda da ću i ja imati tu osobu za koju ću odlučiti da je ona prava i naposljetku da će to biti osoba s kojom ću htjeti provesti svoj život, pa onda na kraju da ću i ja jednoga dana imati obitelj i sve ono što će me usrećivati u starosti i što će me činiti potpunom kad se okrenem iza sebe da sagledam svoj život kao cjelinu.

Danas sam malo starija, više zrelija i definitivno više nisam ljubitelj bajki. Za koji mjesec bit će četiri godine kako sam prešla prag dvadesete. Prešavši taj prag prešla sam i sve te misli koje sam imala kao mlađa. Ništa od toga ne vrijedi za mene. Posao koji radimo da preživimo ovo vrijeme koje je došlo nije posao koji ćemo ikada zavoljeti, isto tako nećemo biti okruženi ljudima punima potpore i prijateljstva jer zavist je zajebana stvar. Imati ćeš tih par osoba koje ćeš moći nabrojati na prste jedne ruke i biti ćeš zahvalan na njima jer znaš da su oni pravi. Također ne znači da ako si u vezi bio pet godina i ako je sve bilo dobro da ćeš biti sretan ako dobiješ ponudu za brak, naprotiv nakon tako nečega ozbiljnoga analiziraš cijelu vezu i sebe i njega i onda shvatiš da niste jedno za drugo i da još uvijek nisi spreman na sve te pizdarije odrastanja pa prekineš vezu jer danas misliš da si i dalje suviše mlad da dopustiš da te netko strpa u kavez.

Drago mi je što ništa nije onako kako sam nekada mislila. Bilo bi to previše dosadno za mene. Godine nas uče da se borimo sa sadašnjošću i da budućnost dočekamo otvorenih očiju, pa prema tome nemojmo žmiriti i zavaravati i sebe i ostale da sve mora biti onako kako nam netko drugi zacrta. Živimo život za sebe i donesimo odluke iza kojih ćemo i stajati. Kada sada pogledam iza sebe ja sam zadovoljna i previše. Zahvalna sam na ovome što imam jer meni je dovoljno da budem sretna. Ne žalim za izgubljenim prijateljima, prekinutom vezom i svim tim odlukama koje sam donijela da bi mi bilo bolje danas.

Umjesto da se osjećam starije ja se osjećam kao da ću tek sad u srednju krenuti, a bogami tako nekako i izgledam.



06.07.2017.

nježan cvijet nije nježan zauvijek

Ustadoh u 6.15. onako bez po muke, ma da čovjek riječ kaže. Tuširanje, kava i onda onih pola sata tišine i gledanja u zid ispred sebe kao da sam paralizirana. Idem na posao sa slušalicama u ušima, sunce sija koda je ljeto e, a ljudi sve nešto užurbani i nervozni. Imam vremena koliko mi duša želi pa se okrećem oko sebe i gledam sve te budale pa se smijem jer eto može mi se. Vjerojatno me gledaju kao neku čudakinju, jer tko se u 7 još smije sam sa sobom. Imam taj svoj svijet i sve to u njemu što mi neda da budem drugačija, nesretna..pronašla sam se napokon. I mrzim kad se netko zagleda u mene, najradije bih da sam nevidljiva...pogotovo ovdje. Možda sam luda ali u cijeloj toj gužvi do posla baš uživam u muškim parfemima. Također mislim da psi i mačke kasnije kad idem doma uživaju u mome "parfemu" kuhinjskoga smrada. I jebale vas salate pa pasete ih ko krave, ajme meni. Samo da izguram ljeto i sve te urlaube koje više ni bog otac ne može pohvatat. Puj bando švapska.



05.07.2017.

Kasne pizdarije

Neće san na oči. Ništa novoga ako ćemo iskreno. Gledam mjesec i sve one sjajne zvijezde. Eto ni sama ne znam zašto oduvijek volim to nebo i tu spokojnost u kasne sate kad se primaknem prozoru da udahnem zrak, čujem tišinu i osjetim dubinu noći. Valjda volim gledati nebo i nadati se da će se čuti negdje u njemu sva moja moljakanja. Prije svega želim da me ona čuje, da zna da nema dana kada je se ne sjetim i ne promislim o drugačijem završetku. Lijep je osjećaj gledati sva ta svjetla u daljini, slušati svu tu tišinu noći i osjećati se dobro. Dan je bio dobar, slobodan i u dobrome društvu. Moram priznat da bi se i ja sad najradije spremila pa krenula skupa sa prijateljem svojoj kući. Fali mi more i sve ono što sam živjela zadnjih pet godina. Uvijek ću reći da mi novci nisu bitni jer uvjerena sam da samo s njima nikad neću biti u potpunosti zadovoljna. Treba čovjek raditi ali ne se samo na novac bazirati. Evo me bubamara napada. Leti na svjetlost mobitela. A gdje me nađe u ovo doba jadna ne bila. Idem bubašvarbu pustit van i bacam se na spavanje..treba sutra opet odmarat.



27.06.2017.

when they say you can, then you have to.

Vratih se unazad malo na postove i skužih da su nekako depresivni. A u meni ni d od depresije. Uglavnom, pobrisah to i rekoh si ajmo drugim putem.

Naletih na sliku od macaronsa i sjetih se svoje Luce i onih kojih sam pravila za njen rođendan. Ajme koliko muke i vremena ti to malo slatko čudo oduzme, a nestane za sekund. pih. Ako nastavim biti ovdje gdje jesam i ovako raditi i zarađivati možda ostvarim ludu ideju da si doma kupim stan. Možda neću tamo živjeti ali makar bi imala nešto svoje i zapravo ne mogu dočekati da uredim po svome ukusu. I uvijek ga možeš dat u najam jer je hvala bogu učiteljski u gradu. Hm. Vidjet ćemo sve ali ideja mi zapravo uopće nije loša kad znam da za male pare mogu to ostvarit. Previše budalaština ili ? Ma ne. Sviđa mi se kako razmišljam.



15.12.2016.

20414.

Ne bira se ljubav kao ni smrt. Sve je u knjigama duboko pod morem zapisano. Jezikom neznanim nama, nebesnim pismenima. Niti se oduprijeti možeš, niti preskočiti dan. Kao što ne možeš tuđi san usnuti, niti okom drugim vidjeti.

Voljela bih da si ovdje Mirišljavko moja. Nije Božić bez tvoje sarme.